Zima 1993. godine bila jedna od najtežih u opkoljenom Sarajevu. Bez struje. Bez vode. Bez hrane. Bez ogrjeva. Svaki izlazak na ulicu nosio je rizik da se…

Zima 1993. godine bila jedna od najtežih u opkoljenom Sarajevu. Bez struje. Bez vode. Bez hrane. Bez ogrjeva. Svaki izlazak na ulicu nosio je rizik da se kući ne vratiš.

Ipak, meni je ta zima ostala i u jednom lijepom sjećanju. Mi mladi tada nismo odustajali od života. Kada bi se završila smjena na liniji, kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, svaki slobodan trenutak koristili smo da se okupimo u školama i dvoranama i igramo košarku. Pod granatama i snajperima trenirali smo sport koji volimo. Čuvali smo normalan život u potpuno nenormalnim okolnostima. Možda najvažnije, nismo gubili nadu.

Ovo priznanje je iz 1993. godine za najboljeg igrača Božićnog turnira u ratnom Sarajevu. Mali komad papira, a velika uspomena na generaciju koja je, uprkos svemu, nastavila živjeti, boriti se i sanjati.

​A osjećaj? Onaj najbolji, koji samo košarkaši razumiju — kao kada pogodiš tricu u posljednjim sekundama i odlučiš utakmicu. 🏀